Flora i Fauna

Otok Susak, maleni dragulj Jadranskog mora, tijekom povijesti bio je svjedokom znatnih promjena koje su utjecale na njegov ekosustav. Krajem 19. stoljeća, u vrijeme kada je na otoku bilo najviše stanovnika, svjedočimo drastičnoj transformaciji prirodnog okoliša. Želja za obilnijim urodom i boljim životom nagnala je stanovnike da svaku dostupnu površinu pretvore u vinograde, čime je izvorna vegetacija bila svedena samo na nekoliko nepristupačnih mjesta. Ta intervencija nije bila bez posljedica.

Krčenje originalne vegetacije dovelo je do ubrzane erozije tla, protiv koje su se stanovnici borili sadnjom trstike uz rubove pješčanih terasa. Ova mjera samo je djelomično usporavala erozijske procese, ne vraćajući otoku izgubljenu ravnotežu.

Dok je 1913. istraživao otok za potrebe medicinskog turizma austrijski liječnik Ernst Mayerhoffer u svojem dnevniku bilježi kako na Susku vlada apsolutna tišina. To je pripisao nedostatku hrane za divlje ptice, poput vrabaca, čiji je habitat bio sveden samo na selo i luku. Ova promatranja bacaju svjetlo na duboki utjecaj poljoprivrede na životinjski svijet otoka, pokazujući kako intervencije u ekosustav mogu imati dalekosežne posljedice na biološku raznolikost.

Promjene su se nastavile i u 20. stoljeću, kada emigracija u Ameriku gotovo potpuno zaustavlja uzgoj loze i poljoprivredne aktivnosti. Nekada obrađivane površine ponovo zauzima divlje raslinje, ali flora i fauna otoka se ni stotinu godina nakon što je poljoprivreda počela zamirati nije vratila u svoje prirodno stanje. Ovo ukazuje na trajne promjene u ekosustavu koje su rezultat ljudske aktivnosti.

S obzirom na sve navedeno, možemo samo nagađati kako je priroda na otoku Susku izgledala prije nego što su njome počeli raspolagati i upravljati ljudi. Otok danas stoji kao podsjetnik na to kako ljudska intervencija može imati duboke i dugotrajne učinke na prirodno okruženje, te istovremeno naglašava važnost održivog upravljanja prirodnim resursima za očuvanje biološke raznolikosti i ekosustava.

Flora

Pješčano tlo u kombinaciji sa vlažnom klimom pogoduje rastu svih vrsta mediteranskog bilja. Trstika koju je moguće naći po cijelom otoku, najčešće raste na rubovima i padinama pješčanih kaskada i terasa, gdje su je otočani sadili kako bi spriječili eroziju tla. Na ravnijim dijelovima otoka raste trska, podivljala loza, raznoliko travnato bilje i kupine. U šumovitim predjelima otoka raste uglavnom bagrem.

Fauna

Osim štakora, miševa, šišmiša, pasa i mačaka, na otoku ne žive drugi sisavci. Od gmazova tu su neotrovne crne zmije, koje otočani zovu gad (coluber viridiflavus carbonarius), te dvije vrste guštera. Vjerojatno najzanimljivija vrsta guštera su tarantule (u stvari su to gušteri iz roda tarentola mauritanica). Tarantule imaju tanku svjetlo ljubičastu kožu kroz koju se naziru unutarnji organi. Izlaze samo noću, kada ih je moguće vidjeti na zidovima kuća, gdje love insekte. Glasanje im nalikuje na lavež. Druga vrsta su dalmatinski zidni gušteri (odarcis melisellensis), koje često možemu susresti duž cijele jadranske obale.

Svijet insekata predstavljaju muhe, komarci, razne vrste leptira, mrava i gusjenica, te neotrovni mediteranski škorpioni (euscorpius italicus). Umalo sam zaboravio spomenuti ptice - susrećemo dakle galebovi, vrane, lastavice itd.

Sve u svemu, na otoku nema životinja koje bi se mogle smatrati opasnima za ljude.