Svoj prvi i uvodni post na ovom blogu započet ću pričom o “karetiću”. Mislim da je to sasvim solidna uvodna priča.

Jučer sam nakon dvije godine izbivanja ponovo stigao na otok. Na otoku ljetujem još od kraja osamdesetih, ne mogu se sjetiti točne godine, ali slobodno mogu reći da sam ovdje proveo 20 uzastopnih ljeta.

Kasnog popodneva u luku je uplovila ne tako velika barka “Atila II”. Za kormilom je bio Marijo, živopisnim likom sa Malog Lošinja. Moj otac je prije nekoliko godina u njemu našao prijatelja. Od tada nas on uvijek prebacuje sa Malog Lošinja do Suska. Neću sada o njemu jer je to cijela druga priča (ili cijeli serijal).

Dakle u petak kasno popodne na otok smo stupili mi: moj otac, brat, njegova djevojka, jedan dobar prijatelj mojeg oca (priča za sebe) I moja malenkost. Misija nam je na izgled bila jednostavna: porinuti čamac u more. Brat i njegova cura planiraju na Susku ostati slijedeća dva tjedna. Kako za to vrijme ne bi bili osuđeni na kupanje na plažama dostupnim pješice, trebala im je brodica.

Moja funkcija u cijeloj priči je bila savjetodavno operativna. Drugim riječima dao sam se namagarčiti da se na mene svali sva bruka eventualnog neuspjeha tog projekta.

Slijedećeg jutra uhvatili smo se posla: trebalo je prvo na kup staviti svu opremu, testirati motor (puno uzaludnog živciranja oko stalka) … i da ne dulji, u 12 sati smo bili u Palmi (birtija uz spremiste čamaca), spremni na veliki trenutak - porinuće. No već sam način na koji je cijela priča počela (dio koji sam preskočio) dala je naslutiti da će i ovo ići sve samo ne jednostavno.

Naime, čamac teži nemalih 450 kg, a prikolicu nismo imali. To je pretstavljalo ozbiljan problem čak i “mladićima” kakvi smo nas četvorica (pridružio nam se i otac bratove djevojke). Za pomoć smo se obratili Nikoli. Na otoku ima puno ljudi s tim imenom, ali kad se ovdje to ime koristi u kontestu luke i čamaca, svi znaju o kojem je riječ!

Već smo dovršavali drugu rundu pive, kada je u palmin hlad zakoračio Nikola, Ispred sebe je gurao dječja kolica, u kojima se nalazila njegova kćer. Pridružio se našem pivskom vijeću, a mi smo mu detaljno izložili svoj problem, na što je on bez puno ramišljanja zaključio da nam treba “karetić”.

Iako nitko od nas nije imao nikakvu predodžbu kako bi taj spasonosni predmet mogao izgledati, iz naših lica to nije dalo isčitati. Nakon toliko ljeta provedenih na otoku već smo se odavno prestali truditi proniknuti u enigmu susačkog jezika. Objeručki smo prihvatili karetić (primjetite da više nema navodnika) kao spasonosni lijek za našu ranu ljutu, imajući potpuno povjerenje u Nikolin sud. Gdje bi se ta čudesna spravica samo mogla nabaviti? Od Nikole, naravno! Ovo je mjesto u priči na kojoj se stvari počinju odvijati susačkom logikom… ako se to uopće može logikom zvati.

Naime, iako je sada bilo 12:30, od karetića neće biti ništa sve do 15:30. Naime, tada “pasa veza”, a Nikola mora “karte činit”. Iskapivši pivo, netragom je nestao, ostavivši nas da čekamo na taj čudesan stroj slijedeća tri sata. Slegli smo ramenima i pomirli se sa sudbinom…
Mirenje sa sudbinom je nešto na što se mora naviknuti svatko tko misli opstati na ovom otoku.

Redale su se runde, prolazile minute, pa sati … trenutak kada ćemo napokon otkriti kako izgleda taj plod ljudske mašte i genijalnosti…

Stiže Nikola gurajući ispred sebe ovog puta kariolu (tačke) … KARIOLU!? A karetić !?
… “pa u karioli je” smiruje nas Nikola. U tačkama!? Kako će nam naprava toliko mala da u cijelosti stane u tačke pomoći u transportu 450kg teške barke do 150m udaljene luke? Na dnu tačaka skrivala su se malena kolica sa dva kotačića, na čijm vrhu se nalazio drveni žljeb - mjesto u čiji zagrljaj će sjesti kobilica barke.

Za ta mala kolica smo morali čekati 3 sata u birtiji! No stvar uz par manjih poteškoća funkcionira. kroz nekoliko minuta čamac je bio u moru, a karetić ponovo na dnu kariole.

Eto, to je priča o “karetiću” …

Možete ostaviti svoju poruku, ili preuzeti trackback sa svoju vlastitu web stranicu.